1. Sinergije su najneposrednije povezane s troškovima integracije spajanja i preuzimanja.
Najbolja mjera stupnja potrebne promjene je veličina cilja sinergije. Konkretnije, ostvarivanje sinergija zahtijeva izmjenu postojećeg operativnog modela, tehnologije, radne snage, infrastrukture i drugih elemenata. Tipično, što je promjena željenija, to će troškovi biti veći - barem u prvo vrijeme. Smanjenje broja zaposlenih, zatvaranje sjedišta, rebrendiranje tvrtke ili konsolidacija opskrbnog lanca, sve to rezultira značajnim troškovima.
Stoga je logično da ostvarivanje većeg sinergijskog cilja zahtijeva veću promjenu i veće troškove. Prema istraživanju EY Global Capital Confidence Barometer objavljenom u listopadu 2018., kompanije koje su potrošile više na proces integracije nadmašile su svoje predugovorne ciljeve. U stvari, one kompanije koje su ispunile ili premašile svoje prvobitne ciljeve sinergije trošile su u prosjeku 8% više (kao postotak najavljenih sinergija) od onih koje nisu uspjele ostvariti svoje ambicije. Čini se kako spremnost da se potroši novac radi uštede novca u ovom slučaju ima smisla.
2. Najčešće prijavljeni pokretači jednokratnih troškova integracije spajanja i preuzimanja su otpremnine i troškovi zaposlenika, gašenje postrojenja, ureda ili nekretnina te promjene IT sustava.
Troškovi otpremnina koje kupac plaća čine više od 50% troškova integracije u određenim poslovima, prema istraživanju EY-a. Ovaj jednokratni "udarac" ima anuitetu sličan povrat sredstava od uštede troškova u doglednoj budućnosti. S obzirom da se takvi troškovi često neprimjetno vrate kroz sljedeće razdoblje, od presudne je važnosti pratiti ove sinergije troškova tijekom najmanje tri do pet godina nakon dovršetka. Jedni od glavnih razloga preuzimanja su povećanje opsega i proboj na nova tržišta. Ovi pokretači preuzimanja često donose nove talente u posao jer poslovanje na novom tržištu može zahtijevati vještine i lokalno znanje koje nedostaje kompaniji koja je preuzela. Kompanije će možda morati staviti veći naglasak na talent koji stječu i pripremiti resurse kako bi osigurale predanost pojedinaca koji su nužni za budući uspjeh organizacije.
Poslovi s nekretninama (gašenje nekretnina, premještanje ureda i rekonfiguracija lokacija) pokreću troškove integracije, ali se ne prijavljuju tako često kao drugi troškovi. IT troškovi, poput licenciranja, naknada za konzultante i konfiguraciju, čine tri najveća pokretača troškova integracije.
3. Veličina posla ima utjecaj na troškove integracije spajanja i preuzimanja – no uglavnom slab.
Prema istraživanju EY-a, troškovi integracije spajanja i preuzimanja mogu biti u rasponu od 1% do 7% vrijednosti posla, bez obzira na veličinu dogovorenog posla. Dogovoreni poslovi procijenjene vrijednosti više od 10 milijardi američkih dolara imaju, u prosjeku, niže troškove integracije u odnosu na dogovorene poslove procijenjene vrijednosti niže od 10 milijardi američkih dolara, mjereno kao postotak vrijednosti dogovorenog posla. U rasponu vrijednosti od 5 do 10 milijardi američkih dolara, troškovi integracije kreću se u rasponu od 1% do 5% vrijednosti posla. U rasponu niže vrijednosti posla od 1 do 5 milijardi američkih dolara, troškovi integracije porasli su na 2% do 7% vrijednosti posla. U stvarnosti, taj je raspon prevelik da bi se mogao predvidjeti.
Tendencija da se troškovi integracije spajanja i preuzimanja neznatno povećaju kada se smanjuje veličina posla može biti uzrokovana time da se veći dogovoreni poslovi često tiču opsega te kompanija kupuje izravnog konkurenta i može lakše integrirati njegove slične proizvode, usluge ili postrojenja. U nekim manjim poslovima - na primjer, kupnja manje kompanije koja proizvodi inovativni proizvod - troškovi integriranja različitog poduzeća mogu se povećati u smislu postotka vrijednosti posla.
Pravi razlog zašto su mali dogovoreni poslovi skuplji od većih vjerojatno je taj što postoje mnogi fiksni troškovi integracije koji nisu povezani s veličinom posla (npr. troškovi regulatornih zahtjeva, naknade vezane uz IT i naknade za savjetovanje o upravljanju).
4. Troškovi integracije spajanja i preuzimanja razlikuju se po sektorima.
Određeni sektori koje smo proučavali pokazuju razlike u troškovima integracije spajanja i preuzimanja u odnosu na vrijednost posla kao i ciljni prihod. Na primjer, potrošački, zdravstveni i bioznanstveni sektori pokazuju veće troškove integracije u odnosu na vrijednost posla i ciljni prihod, u usporedbi sa sektorima energetike i komunalnih usluga te tehnologije, medija i telekomunikacija (TMT). Dakle, troškovi integracije za posao mogu se razlikovati ako ih promatramo iz perspektive ciljnog sektora. Evo nekoliko primjera:
- Troškove integracije spajanja i preuzimanja potrošačkog sektora obično pokreću poslovi u podsektoru proizvoda za široku potrošnju koji su usredotočeni na inovacije proizvoda, za razliku od ugovora u maloprodajnom prostoru, koji se kreću oko operativne učinkovitosti.
- Medijan troškova integracije spajanja i preuzimanja za zdravstvenu zaštitu i bioznanosti bio je 7,6% ciljanog prihoda, što je možda potaknuto usklađivanjem s regulatornim, sigurnosnim i standardima kvalitete, kao i konsolidacijom istraživačke i razvojne funkcije.
- Sektor energetike i komunalnih usluga ima najniže ukupne troškove integracije spajanja i preuzimanja s prosjekom od 2,9% ciljanog prihoda. To bi moglo biti zato što se većina preuzimanja događa unutar sektora, a ne kao međusektorska ulaganja. Na primjer, preuzimanja nafte i plina uglavnom se odnose na naftna polja i postrojenja — strateške nekretnine - koja se lako mogu dodati u portfelj kupca.
- Konačno, značajna poslovna aktivnost prisutna je u sektoru napredne proizvodnje i mobilnosti, gdje većina prijavljenih transakcija uključuje troškove integracije spajanja i preuzimanja koji su veći od 6% ciljanog prihoda. Taj viši nivo troškova integracije može se povezati s nekoliko podsektorskih dinamika, poput spajanja proizvodnih pogona kemijskih tvrtki te pojednostavljenja administrativnih funkcija i infrastrukture od strane automobilskih i prometnih tvrtki.
